IMENA UDBAŠA KOJI SU TERORIZIRALI VUKOJEVIĆA:

‘Lustracija je nužna za pročišćenje i demokratizaciju društva’

Autor: Iva Međugorac Srijeda, 06. Svibanj 2015.

Knjiga Vice Vukojevića zaintrigirala je javnost, o čemu svjedoči puna dvorana.

“Moje ime na koricama knjige je u zagradama, jer ja nisam njezin autor. Napisalo ju je 175 Udbaša, 110 javnih tužitelja i sudaca, te 51 tajni suradnik koji su se kroz trideset i više godina bavili mojim likom i djelom. To su njihova izvješća, preko tisuću stranica iz operativne obrade… Kad otvorite ovakav dosje o sebi, morate se zapitati: pa što sam to ja bio?! Lijepili su etikete kakve su htjeli, privodili i maltretirali koga su htjeli… Stoga ovo nije samo knjiga o meni, nego o svim hrvatskim domoljubima koji su se u tim vremenima usudili iznijeti svoje mišljenje i zbog toga su se našli na udaru malja Partije”, napisao je Vice Vukojević u svojoj knjizi pod naslovom ‘Vice Vukojević – Dosje 240271‘ koja je u nakladi udruge Hrvatski križni put svečano u utorak predstavljena u Velikoj dvorani hotela Sheraton u Zagrebu. Da je Vicina knjiga zainteresirala javnost svjedoči dvorana koja je bila popunjena do zadnjega mjesta. Riječ je o dokumentarnim prikazima života osobe pod stalnim nadzorom komunističkih tajnih službi. A njezina okosnica izvorna je dokumentarna građa jugoslavenskog komunističkog represivnog aparata.

Knjiga donosi dokumente te dokaze o doušnicima iz njegovih studentskih dana te iz Vicinih rodnih Veljaka, mjesta nedaleko od Ljubuškog. Riječ je o knjizi koja je ujedno i poslužila kao dokaz na suđenju Mustaču i Perkoviću u Njemačkoj, a u istoj je objavljen popis udbaša i njihovi pseudonimi. Svoje životno djelo Vukojević je okrunio masivnom knigom od 1200 stranica u kojima je složio svoj prijeratni politički put. U knjizi je prikazan cjelovit primjer motiva i načina izvođenja represije nad političkim neistomišljenikom u čemu su koordinirano surađivale tajne službe, sudstvo i civilni segment komunističke vlasti.

“U Poljskoj čovjek postaje književnikom ako izda tri knjige, a u Jugoslaviji ako izda tri prijatelja”, kazao je Vukojević komentirajući dosjee uvrštene u knjigu pri čemu je u njima pronašao mnoge svoje prijatelje koji su ga pratili surađujući sa zloglasnom Udbom. “Lustracija se može vrlo lako provesti. Ja ovdje u publici vidim ljude za koje pretpostavljam da će na idućim izborima ući u Hrvatski sabor i da će se oformiti vlada koja će imati razumijevanja za lustraciju”, ocijenio je. Dodao je kako postoji mogućnost donošenja lustracije jer postoji više tisuća dosjea u Državnom arhivu. “Niti jedan akt, niti jedan dosje, niti jedan papir nema oznaku tajne. Nitko ne treba skidati tajnu – to su papiri iz komunističkog sustava koji trebaju biti dostupni svim građanima Republike Hrvatske. I ako bude dovoljno volje, onda se svi ti dosjei mogu objaviti kao što je objavljen moj dosje. Ondje ćete naći sve ljude koji su radili u Udbi, na svim funkcijama, naći ćete sve suradnike, suce, tužitelje. Ja mislim da je to 90 posto lustracija i onda ćemo moći vidjeti stvarno stanje u Hrvatskoj”, poručio je. Inače, o knjizi su progovorili i priređivačica te predsjednica udruge Hrvatski križni put Bruna Esih, ali i recenzenti dr. sc. Miroslav Akmadža i dr. sc. Zlatko Hasanbegović. Esih je istaknula kako je riječ o knjizi dokumenata na temelju izvorne dokumentarne građe jugoslavenskog komunističkog represivnog aparata, a najveći dio odnosi se na cjelovit dosje Udbe. Također naglasila je i zanimljiv podatak – da je zadnji dokument Udbe o Vici Vukojeviću napisan 1992. godine kad je on već bio saborski zastupnik.

“Odgovornost je sviju nas ukazivati na sve dosadašnje propuste i posljedice istih poučeni iskustvom koje smo nažalost ponavljali. Lustracija se nameće kao nužna, a nju je moguće provesti na razne načine s različitim zakonskim regulativama. Uz širu javnu raspravu što hitnije treba provesti istinsku demokratizaciju i pročišćenje društva. Nadamo se da je i ova knjiga početak tog procesa”, zaključila je Esih. Među prisutnima na promociji knjige bili su Ivan Šuker, Miro Kovač, Milan Kovač, Zvonimir Šeparović, Anja Šovagović Despot, Vladimir Šeks, Ivić Pašalić, general Mladen Markač, Tonči Matulić, Ivo Lučić, Bože Vukušić, Hloverka Novak Srzić i mnogi drugi.

Imena i pseudonimi Udbaša

Podsjetimo, naš je portal i prije svečanog predstavljanja knjige objavio dio u kojem Vukojević otkriva imena i pseudonime Udbaša koji su obilježili njegov život i karijeru-. Iz rodnih Veljaka, mjesta nedaleko od Ljubuškog, autor knjige dolazi u Zagreb gdje 1956. godine upisuje Pravni fakultet. Spletom nesretnih okolnosti studij je Vice prekidao dva puta i to zbog zatvaranja i služenja zatvorske kazne. Diplome se domogao 1967., a već 1968. upisuje postdilomski studij na Doktoratu Pariškog sveučilišta kojega nije uspio privesti kraju zbog zatvaranja nakon Karađorđeva kada je optužen za kontrarevolucionarne djelatnosti u Matici hrvatskoj u inozemstvu. Vice je uhićen 17. siječnja 1972. u Zagrebu te tada biva osuđen na deset mjeseci zatvora, a prilikom uhićenja oduzima mu se putovnica koju je uspio vratiti tek u prosincu 1989. godine. Protiv njega 1976. godine podignuta je optužnica da je tokom ’72. dok je robijao u istražnom zatvoru u zagrebačkoj Đorđićevoj ulici s nekolicinom osoba koje su se nalazile na slobodi bio osnivač protudržavne organizacije. O nimalo lagodnom životu svjedoči činjenica da je od 1959. do 1980. bio zatvaran čak četrnaest puta. U trinaest različitih zatvora proveo je četiri godine.

U vrijeme provođenja obrade nad Vicom na snazi su bila Pravila Službe državne bezbednosti te se tako već na prvoj stranici njegova dosjea može pronaći uvodni karton s podatcima o nositelju obrade, a u knjizi otkriva i datum zavođenja, odnosno 13. lipnja 1969. godine. Susresti se tamo mogu i mnogobrojni podatci, ali i imena operativaca zaduženih u cijelom razdoblju za obradu te dužnosnici Udbe koji su davali prijedlog. Radi se o Milanu Rukavini, načelniku Centra SDS Zagreb, suglasnost je davao Melkior Baranović, pomoćnik nadležan za SDS republičkog sekretara za unutrašnje poslove SRH te odobrenje Jovo Ugričić, republički sekretar za unutrašnje poslove SRH. Posebnu rubriku, posve opravdano, autor knjige posvećuje pseudonimima zaduženima za njegovo praćenje. Radi se o Putniku kojemu se otkriva ime. Bio je to Ivan Cerovac, nastavnih glazbenog i bivši emigrant. Nadalje, tu je i Mile ili ti ga Ivica Zlomislić, višestruko osuđivan kriminalac. Doktor jest Vinko Vrsalović, a njegov pseudonim ne čudi s obzirom na to da se radi o liječniku koji je boravio na radu u inozemstvu. Na koncu se nalazio datum brisanja obrade – 11.4.’90. I njeno rukopisom sastavljeno obrazloženje.

Od početaka je nad Vicom bio zaveden najveći stupanj obrade, a iz Rezimea – operativnog dnevnika koji se nalazi na koncu dosjea može se konstatirati da je nad njime vođena i Prethodna operativna obrada dvije godine ranije. No, dokumenti o tome u dosjeu ipak nisu sačuvani. U dosjeu Udbe o Vukojeviću se mogu pronaći zanimljivi dokumenti mostarske Udbe koji su prethodili zavođenju operativne obrade nad Vukojevićem u Zagrebu. Iz tih dokumenta koje su mostarski udbaši dostavljali ovima u Zagrebu vidljivo je da su Vicu počeli pratiti u Imtoskom još 1957. godine. Činili su to po uhodanom modelu preko svojih suradnika. Za vođenje obrade zasluge ima Vice Sopta, hercegovački udbaš. A spominje se i Mate iza čijeg se pseudonima krije Ante Pavlak, student Prava iz Vicinih rodnih Veljaka te Jakiša koji je ubrzo spoznao pogrešku i otkazao suradnju Udbi. Iz dokumentacije koju posjeduje Zaklada Ante Bruno Bušić da se zaključiti da je ispostava Udbe u Imotskom pomoću Tvrtka i Hrabrog, suradnika čiji identiteti su nepoznati 1956. evidentirala Vicu kao potencijalnog narodnog i državnog neprijatelja. Stranice dosjea Vice je posvetio Udbinom izvješću o sudjelovanju u studenskim prosvjedima u Zagrebu, ali i o uhićenju ’59. kada je saslušan i izbačen s fakulteta. Progovara i o protjerivanjima u Hercegovinu te opetovanom zatvaranju u mostarski zatvor Ćelovina pod novim optužbama za neprijateljsko djelovanje i oslobađanje zbog pomanjkanja dokaza.

Tu je i priča o upućivanju u kažnjenički logor Sveti Grgur smješten na Golom otoku. Iz Svetog Grgura otpušten je 10. 7. 1961., ali s lošom karakteristikom čiji je potpisnik Nikola Rađenović. Razlog toga je regrutacija u rujnu te godine na odsluženje vojnog roka u Resen na makedonsko-albanskoj granici gdje ga je KOS također pratio. Prilikom otpuštanja major Milutin Uskoković poslao je za njime još jednu negativnu karakteristiku. Mostarske kolege ozbiljno su shvatile poruke te su se uhvatile u koštac s Vicom. Mato je dostavljao serijal izvješća o namjerama Vicinih neprijateljskih aktivnosti jer je ovaj u međuvremenu nastavio studirati. Istodobno, niz zagrebačkih studenata dijeli protujugoslavenske letke po cijelom gradu. Udba optužuje Vicu za sudjelovanje u aktivnostima te biva uhićen 5. lipnja ’65. Naredna dva mjeseca u ilegalnim Udbinim zatvorima Vice proživljava užasnu torturu. Obrada se nastavlja kao dio akcije Šestine kojoj je u cilju bilo otkriti te obračunati se s djeliteljima letaka. U skladu s tim, udbaškom metodom uhićen je niz osoba, a među njima našao se i Ivan Gabelica te cijela plejada ljudi među kojima i Bruno Bušić. Imenuje Vice bez dlake na jeziku glavne Udbine suradnike iz akcije Šestina. Riječ je o Ličaninu Ivanu Pandžiću, studentu zagrebačkog Filozofskog fakulteta, potom zaposleniku JAZU-a. Javor je bio Ivan Majić koji je ubrzo emigrirao u Njemačku gdje je bio sudionik specijalnih akcija. Gradinski znan i kao Pelikan bijaše Grgo Bebek, nekadašnji sjemeništarac i student matematike i fizike koji je radio u Njemačkoj. Toni je bio Ante Vuletić iz Vrlike. U pomanjkanju dokaza 5. siječnja Vice biva otpušten na slobodu, ali Milan Rukavina ne posustaje. Pretpostavljalo se da će Vice prve slobodne dane provesti u Hercegovini pa Rukavina šalje naputak mostarskim kolegama da poduzmu sve mjere radi kontrole. Zbog pretpostavki da bi Vice mogao emigrirati na noge ustaje Đuro Sertić Udbaš iz Zagreba.

Već 4. ožujka ’66. suradniku Branku, odnosno Ivanu Cesaru asistentu s Filozofskog daje zadatak da širi dezinformacije o Vici. Inače, Cesar je 90-ih osnovao Hrvatsku-kršćansku demokratsku stranku te je bio ministar bez portfenja u vladi nacionalnog jedinstva u Gregorićevoj eri te se ’92-e kandidirao za predsjednika. Par dana prije Brijunskog plenuma Vice prima rješenje o obustavi postupka protiv njega o Operaciji Šestina. Nakon toga pisao je na mnoge adrese, a u lipnju ’67-e biva mu vraćena putovnica. Nakon toga odlazi u Beč kako bi upisao postdiplomski studij prava. Udba i tada na njega usmjerava suradnike koji su živjeli u glavnom austrijskom gradu. Bili su to također ljudi koji su se krili pod pseudonimima. Doktor je bio Vinko Vrsalović koji je otišao u Austriju na rad poslije završetka medicine u Zagrebu. Putnik je bio Ivan Cerovac, a Tudor bečki emigrant Franjo Radoš kojega je austrijska tajna služba raskrinkala kao doušnika Udbe radi čega je bio osuđen. Benko je Drago Drašković koji je u Švedskoj nastavio svoje doušničke aktivnosti. Tu je i Marijan odnosno fra Mate Božić svećenik pri Hrvatskoj katoličkoj misiji u Beču. Jusufi je Asaf Duraković, student medicine u Zagrebu koji se odselio u Kanadu nakon što je okončao medicinu u Zagrebu. Vukojević ne uspijeva upisati studij u Beču pa ’68. odlazi u Pariz i dobiva stipendiju na ondašnjem sveučilištu. Udba zapošljava Strelu – Željka Sabola koji odlazi na studenska putovanja i saznaje za Vicine aktivnosti u Francuskoj. Sabol je djelatnik Leksikografskog zavoda u Zagrebu, a bio je i savjetnik šefa Hrvatskog sabora. U Parizu ga je dočekuje cijela plejada koja o njemu šalje seriju izvješća nalogodavcima. Predvodnik u izvješćima bio je Neven Baričević kojega je Vice upoznao nakon otpuštanja iz Svetog Grgura. Kroz te dojave Vice je bio zaveden u Katalog ekstrem ista. A Baričević je značajnu ulogu odigrao u likvidaciji Brune Bušića.

Lazo je bio Dinko Jukić. emigrant u Nici kasnije znan i kao Šime. sudionik akcija Udbe protiv hrvatskih političkih emigranata. Đorđe-Ivan Jukić kao emigrant živio je u Parizu, a Žan je bio Gracijan Radica Francuz iz Splita koji je kao pravnih radio u francuskoj državnoj upravi. Uhodanom metodom, točnije prisluškivanjem telefonskih brojeva u Zagrebu Udba dolazi do podatka da je u Pariz doputovao Bušić. A doznaje se i da ga je tamo sačekao Vice za kojega je suradnik Marko dojavio da je pomoću crkvenih krugova došao do Unescove stipendije. Prije toga, 12. prosinca ’69-e Rade ili ti ga Franjo Gaži član Matice hrvatske u Zagrebu dojavljuje da je saznao od Laste (pseudonim operativne obrade pod kojim je Udba obrađivala Tuđmana) da netko prijeti Bušiću u Zagrebu i da je zato odlučio otiči u Pariz. Lazo javlja Udbi kako Vice i Bušić kuju plan o odlasku u Španjolsku kako bi preko veza zamolili Papu da ne sudjeluje na Titovoj audienciji. Temeljem dojava suradnika Marka dolazi Udba do ovoga plana, a zagrebački SDS odlučuje se na njihovu obradu u Operaciji Dalmacija. Zasluge za istu dobiva Mustač koji u tome jasno nije bio osamljen. Suradnik Tomo još nije identificiran, ali imena i prezimena ostalih zahvaljujući Vici postala su poznata. Od listopada ’70 do povratka Vice u domovinu Udba se zanimala za njegove aktivnosti u Matici hrvatskoj u Francuskoj i Sjevernoj Americi. Glas o tome puštali su suradnici Ivo iz Clevelanda i Pločar iz Australije koji se zatekao u SAD-u. Pod pseudonimom Ivo našao se Pero Pejar iz Vida kod Metkovića koji se zbog sloma živaca vratio u Jugoslaviju. Pločar Boro Viskić vrbovan je od Udbe za vrijeme služenja kazne na Golom otoku te nakon otpuštanja iz logora biva upućen u Australiju. Brat Milivoj Viskić bio je šef Odbora za pravosuđe SRH. Vice je uhićen 18. siječnja ’72-e i od tada do raspada Jugoslavije susretao se s pretresima, uhićenjima i ostalim neugodnim događanjima. Udba nije angažirala nove suradnike za njegovo praćenje, bili su to tek dvojica, Žako i Faraon, čiji identitet do danas nije poznat.

Autor: Iva Međugorac Srijeda, 06. Svibanj 2015.